Rasporedi mojih propuštanja

Svaki dan mi na e-adresu stižu rasporedi kulturnih zbivanja u Hrvatskoj. Ne znam tko mi to šalje, valjda sam jednom malo zagrebla po nekom portalu, pa će me odsad njihove akvizicije pratiti do smrti. Volim biti informirana, no uviđam da mi ti bilteni ne služe informiranju nego mi kazuju što sve propuštam. Dobro znam da više neću otići ni na jednu predstavu Dubrovačkih ljetnih igara, a 1960-ih onamo sam putovala brodom od Lošinja dvadesetak sati samo da stignem na  koncert tada mlađahnog Maurizija Pollinija, friškoga pobjednika Chopinova pijanističkog natjecanja (1960). Neće me vidjeti ni Splitsko ljeto, na čiju bih jednu davnu Aidu bila pohrlila svim srcem (još sam ljetovala kod rodbine u Povljima na Braču, pa mi se odlazak omaminoj sestri u Split učinio izvrsnom prilikom), no premda sam molila samo 2 m poda za luftmadrac, nitko na moju žarku želju nije ni trepnuo. Danas se tih propuštenih prilika sjećam življe od mnogih ostvarenih. Ni arena u Veroni, ni Karakaline terme u Rimu, ni ljetna Opatija neće primijetiti da me nema, a ja sve takve propuštene prilike nadoknađujem koliko mogu nalaženjem izvedaba djela s plakata na internetu. Ako ne nađem baš te izvođače, odaberem koga drugog, no djelo slušam u isto vrijeme kad se odvija i moja nesuđena izvedba. Tako imam dojam da i ja sjedim ondje gdje se djelo uživo i izvodi. No propuštene prilike ne odnose se samo na bijeli svijet. Ima ih sve više i u Zagrebu. U Turističkom uredu svaki mjesec uzmem knjižicu s kulturnim događajima za taj mjesec, no već i ovlašnim preletom znam da će većina proći bez mene. K’o brod u boci putujem, a neću stići nikamo. 

Dok vani sniježi i spušta se tama, volim popodneva i večeri provoditi uz klasičnu glazbu u društvu osoba čije nastupe pratim po svijetu godinama. Neke sam u svojim tekstovima već spominjala, npr. Almu Deutscher (2005), skladateljicu, violinisticu, pijanisticu, a odnedavna i dirigenticu. Pratim njezin rad već 7–8 godina. Nisu to samo njezini koncerti iz velikih koncertnih dvorana (Carnegie Hall, Toronto), tu su i duhovite videosnimke iz njezina stana, a i dijelovi njezine opere Pepeljuga. Jednom je u Salzburgu, kad se naglo razboljela glavna pjevačica, otpjevala cijelu naslovnu ulogu na njemačkom, svladavši je u samo tri sata pošto je u vlaku dobila obavijest o otkazivanju predstave, pa da spasi stvar ... Volim je slušati i kako razložno govori kad kompozitori uzimaju neke motive od drugih, no uvijek im daju svoj pečat i time ne guše vlastitu kreativnost. Duhovite su joj i snimke minijatura za klavir i violinu, pri čemu sama nerijetko svira oboje (i spoji ih u video kao Alma i prijatelj). Čitam da je potpuno reorkestrirala svoju Pepeljugu za izvedbu u San Joseu (Kalifornija), gdje se u studenom 2022. našla i u ulozi dirigentice. To je već sedma produkcija te njezine opere. Izazvala je dugotrajne ovacije. 

Volim biti i u društvu Nathalie Stutzmann, francuske kontraaltistice i dirigentice. Ako se poželim baroknog repertoara, imam velik izbor jer ga je snimila svu silu (vrlo volim i snimke njezinih proba); ako solo-pjesama, tu su Fauré i Debussy, ali i Schubert i Brahms. Vidi se da uživa u njemačkim romantičarima. Ne slažem se s onima koji misle da Schubertovi ciklusi Lijepa mlinarica i Zimsko putovanje nisu prikladni za žene. Naprotiv, meni se njezin tamni glas čini i više nego primjerenim, a izvrsnu dikciju i interpretaciju držim boljima od mnogih baritonskih i tenorskih koje sam čula (a čula sam ih mnogo). Prateći njezine nastupe širom svijeta, znam da ih uživo neću čuti, no potražim ih na internetu i tako putujem s njom od Amerike, Kanade, Japana, Brazila, Rumunjske, Belgije, Njemačke, Engleske, Švedske, Norveške, Finske do malih francuskih festivalskih mjesta. Za mene takva putovanja nisu samo muzička, ona su i zemljopisna, jer sva ta mjesta i dvorane potražim i na karti, čime zaokružujem i same izvedbe. Tako moja udobna intimna koncertna dvorana od jednoga sjedala uvijek ima znalca u publici. Inače, izvedbe Nathalie Stutzmann jedinstvene su i po tome što na mnogima i pjeva i dirigira, a oboje radi izvrsno: precizno, studiozno i predano. Deset godina imala je i svoj barokni ansambl Orfeo 55, s kojim je snimila velik dio baroknog repertoara. Njezine izvedbe zvuče mi kao ni jedna prije ni nakon nje. Rado slušam i njezine intervjue (i na francuskom, koji donekle razumijem, ali ne govorim, no volim njegovu melodiju), doima se iskrenom i prirodnom, a takvima držim i njezine izvedbe na koncertnom podiju. Kadšto u poznatom djelu, npr. u nekoj Beethovenovoj simfoniji, istakne dionice koje dosad nismo dovoljno čuli. To mi je zanimljivo i zato što sam davno kod prof. Kranjčevića maturirala upravo radom o Beethovenovim simfonijama, pa pratim poznatu materiju.

Mladoj ruskoj pijanistici Aleksandri Dov­gan (2007) svratim da čujem rijetko izvođen Mendelssohnov Klavirski koncert ili III. stavak nepoznatoga II. klavirskog koncerta Čajkovskog, uz minijature Couperina i Rameaua. Svira ih kao stara duša u mladom tijelu, na tragu svojeg izvrsnog mentora Grigorija Sokolova. Volim i antologijsku nizozemsku braću Lucasa i Arthura Jussena u izvedbama za klavir četveroručno (Mozart, Schubert) ili za dva klavira (npr. koncert Francisa Poulenca), kao i japansko-njemačke pijanistice, sestre Alice Saru i Monu Asuku Ott. 

Na kraju (jer ovo jest jedan kraj) ovim tekstom zatvaram rubriku Rakova djeca. U Matici hrvatskoj rekoše da će tu moju djecu spremiti pod krov (knjiga), pa neka odu onamo. Predložila sam da pišem i dalje. Složili su se. Bit će to niz putositnica iz svake hrvatske županije, sličan onima u mojoj knjizi Malena mjesta srca moga, odavno rasprodanoj. Dakle, vjerujem da ovo još nije zbogom nego doviđenja.